DJEVOJKE SA SJEVERA

PRIJATELJI

Sve ću večeras iznijeti pred vas.
Svejedno tko ste i koliko će vas doći
blagovati u moj dom. Svi ste dobrodošli.
Sve ću iznijeti pred vas: i kruh i vino
i izreći pozdrav riječima iz srca.
I srce ću pred vas položiti na stol.

Svejedno s kakvim ćete namjerama doći,
kada okusite kruh i vino s moga stola
i saslušate riječi moje zdravice
svi ćete prići i stegnuti mi ruku
kao prijatelju.

DA MI JE RIJEČ DJEDOVA

SUMNJA U POVRATAK

Vratiš se i ništa ne zatičeš kao što je bilo,
ni stabla ni glasove.
U starom domu ni stvari ni riječi
ne prepoznaješ.
Nigdje znanih znakova - stopa u prašini.
U predvečerje ne čuju se pjesme u polju,
ne pršti smijeh na izvoru.

Vratiš se i ništa ne zatičeš svoga ni znanoga.
Sa starog baladura nitko te ne doziva.
Ostaješ shrvan sumnjom u povratak,
dok neke druge oči kroz dan
i neka druga svjetla kroz noć
promiču.

DJEVOJKE SA SJEVERA

U kasno ljeto sve oteža od zreline
i već osjetiš početak truljenja.
Ni kiše ni vjetrovi neće te izbaviti
iz magme boja što kaplju
iz dozrelih plodova.

Na sunčanim stranama
u nagriženim srcima
truljenje je oblik zrenja.

Zato umorni poljodjelci
oslonjeni o suhozide
na tankome suncu
čekaju djevojke sa sjevera.

ELEGIJA O ZRENJU

Oštrice vjetra s dozrele jeseni
krljušti truleži ljušte.
U otežale misli skrite u sjeni
mlazovi zabluda pljušte.

Vani se stide nagi drvoredi.
U konobi rujno se vino cijedi.
Opojne čaše riječi na noževe svele.
Niz obraze suze. I one dozrele.

ELEGIČNO PROLJEĆE

Cvjetna nedjelja.
Djevojke idu k misi.
U bluzama boje vina
kriju tek zametnute grozdove.
A u meni jesen već dozrela.

BALADA O OBLAKU

Usukan sam nabor - trag na rubu oblaka
s kojim lebdim nad šumama i vodama
dok šume dišu i vode rastu
a meni duša krvari - ne tijelo
jer ono je tek dronjak u vječnu vremenu.

Tankoćutna dušica, rekao bi cinik,
iz koje kapne kap i zakrvavi mliječne potoke
što teku iz nabreklih dojki oblaka
izranjenih na golim kostima Orljaka.

PJESMA O ULIČNOM ČISTAČU

U zoru sklanja pozaspale s klupa i pragova.
To su skitnice i beskućnici, s njima je najlakše,
njih posprema prije nego se probude
u pripremljene kontejnere u kojima nastavljaju
svoje otkačene snove.
Na njih nabaca crne plastične vreće
iz čijih poderanih bokova strše zgnječene konzerve,
staklena grla i oglodane kosti,
polomljene podlaktice, okrvavljene lutke.

Zatim istresa vrećice u kojima je donio noćne gadosti
iz svoga opskurnog stana.

Kad odvezu kontejnere,
nad ulicom zarumeni se nebo i prozori počinju otvarati
svoje žute krmeljive oči.
Tada šmrkom ispere okrvavljeni pločnik
i otplavi sve preostale gadosti iza ugla
u susjednu ulicu za koju su zaduženi drugi čistači.

VEĆ SUTRA POMAKNUT ĆE SATOVE

Tamo nećeš nikad stići, dragi prijatelju,
jer nema toga mjesta kamo si krenuo.
Stvoren jesi za ovo mjesto i ovo vrijeme
i tvoje srce kuca dahom zrelih šuma
i tvoje misli lete smjerom niskih oblaka,
tvoja su stopala prilagođena tijelu prhke zemlje,
tvoji dlanovi vrućem čelu djeteta.

I onda kad u tvoju tihu večer na mjesečini
nahrupe bezobzirno i otmu ti Lunu,
ti ćeš svoju mudrost prekriti šutnjom,
umiriti kretnje, skutrit se u tami
da te ne otkriju i ne izbace kao uljeza.

Jer tvoje je vrijeme ovaj jedini dan.
Već sutra pomaknut će satove
i ti ćeš uzalud čekati buđenje Sunca nad gorom.

ŠUTLJIVE PTICE

U san mi u zabludjelo srce
kap po kap kaplju kajde s iskona
sudbinska pjesma predaka

Sa struna ratničkih glazbala
žednim uhom srčem slapove strijela
opojno piće bliskih mi divljaka

Kao nenadana svjetlost skrite namjere
sirenski vrisak razdanjuje
moju utamničenu gluhost

Prevaren raskriljujem prozore:
niz ulicu paradnom kočijom
u blještavim krletkama odvoze šutljive ptice

MODRO JEZERO

MODRO JEZERO

U planinu u goru divlju
do modrog jezera bježim
do kojeg nema ni staza ni tragova
ni stopa ni znakova ni putokaza
tamo me ne prate ni vatre ni pjesme.

Do jezera stižem u gluho doba noći
U tami iznenada modrinu zasiječe tijelo
i sve odjednom biva milobolno
kao voda i boja i sjećanje
kao srh i treptaj i plač.

U jezeru u vodi tame i divljine
ispirem ožiljke s ranjena lica
da sutra ne zajutri krvavo
da ne plane zora i divljina
da modro oko ne iscuri u divlje jutro
da ne proplače moja podivljala bol
modrinom da je preplavim.

LIJEPONOGA

Kad stupiš lijeponoga
u naše drvorede
kad pojaviš se hodom što zvoni
u nedjeljna jutra
darivajući me zrelim plodovima
ti nisi jedno biće
suviše je to ljepote
za jedno ime

PRED PLIMOM TVOGA TIJELA

Pred plimom tvoga tijela
svjetlost puni prostore u meni

U tvom kretu što razmiče sjene
sve su moje skrite slutnje
sve moje prigušene žudnje

Svi su moji krajolici
tvojim hodom pregaženi

Ja tečem ko što vode teku
ko krv što tijelom struji
i svi moji vodotoci
i svi moji krvotoci
u prostore tvoje
u tvoje bespuće pritječu

TAJNA

Jato noćnih ptica odnese mi srce
u planinu modru i daleku
što se tvojim likom na nebu ocrtava.
Ujutro nad planinom stotinu vatara:
svaki djelić srca buknuo je plamenom.

Otope se snjegovi i poteče bijela rijeka
niz planinu kao nebeski slap
i ti izbavljena toplim jutrom vraćaš se
i staješ preda me s pticom na ramenu
i sa stotinu plamenova u očima
u kojima novu tajnu prepoznajem.

U ZNANOM POTKROVLJU

Topli hljebovi davna djetinjstva mirišu
u znanom potkrovlju
dok o vatrama s ognjišta mladosti govorimo
o vatrama što ih jutro pali
kao karmine nade
ili kresove mudrosti.

A mi se volimo moja ljubavi
Moja su usta puna toplog kruha
a ti me darivaš vjedrom bijela mlijeka

Da li to doista mirišu hljebovi djetinjstva
dok u starom potkrovlju govorimo
o vatrama s davno pogašenih ognjišta

KAO RAĐANJE SUNCA

Kao rađanje sunca
nad usnulim bijelim brdima
topla plima krvi plavi moja čula
Zjenice
natopljene blagim svjetlom
o kako milo bole.

Pomamno se glasaju probuđena udolja
u njima slutim topla ognjišta
tamo hoću tamo hoću
čeka me šalica uzavrela mlijeka
topli kruh topli kruh
i oganj rasplamsani

Niz proplanke hoću
u udolja hoću
tamo gdje se pred kućom u travi
cvjetne čaške otvoriše
usnama mladog jutra.

KAD MISLIM TVOJE IME

Kad mislim tvoje ime
to su jutra u planini
miris jedre borovine
igre sokolova.

Kad mislim tvoje ime
to kroz mene rijeke teku
u srcu taložeći
školjke i biserje.

Kad mislim tvoje ime
to su one tihe tuge
što pamtim ih iz davno
stasala djetinjstva.

Kad kažem tvoje ime
iz glasa moga prhne ptica
u visinu prema nebu
prema toplom suncu.

S TOBOM DA SE ODMETNEM

S tobom da se odmetnem
pod vjeđe borja u planini da se nastanimo
gdje tišinu remeti tek pjesma tetrjebova
u gorskom potoku da te mijem
da ti ljubim oči plavim suncem natopljene
da te hranim divljim jagodama
u grudi da te skrijem i nosim proplancima
tvoje ime pjevajući probuđenoj gori.

Da te vidim - oblaci te skrivaju
da te dozovem - vjetrovi glas mi razlažu
oči tvoje otima mi boja planinska
gorske zvijeri ne daju mi do vode
a grabljivice na sve strane
u kljunovima nose divlje jagode.

U goru ću
u planinu da se odmetnem
s brezama da šumim
s tetrijebom da pjevam
da zavijam s vucima
niz planinu da tečem s potocima
s hajducima da drugujem
da te otimam
da te ne dam.

PREPOZNAVANJE ZEMLJE

ISKONSKI PJEV

Kad ujutro s vrha čempresa
žutokljuna ptica zapjeva svoj iskonski pjev
prema Nebu prema toplom Suncu
moje srce nabubri kao proljetni pup
i prolista i osnaži me rastom.

Moje ruke kao nabujale rijeke
zagrle toplu Zemlju
prepoznajući je u šumnim izvorima
u tamnim šumama i plodnim brazdama.

Uvečer skupa dišemo na cvjetnoj postelji
ostrašćenoj proljećem.

VRIJEME ŽETVE

Nevjesta se opaše klasjem.
Sunce u njenoj kosi
pali plamenove.
Idući k moru hodom zatalasa polje
i žedna tijela mladih težaka.

Dan plane.
Težaci pred objed posjedaju
u hladu trešnjina stabla.
Nevjesta na obali iz njedara vrelih
vrelom pijesku dozrelo žito dariva.

PRASLIKA

S grana čudesnih
uzleti jato ptica nebeskih
svaka noseći u kljunu
u visinu
u svijet božanski
zrelo zrno maslinino
kao grumen Zemlje
kao zraku Sunca
kao vatru Srca.

BLAGOSLOV

U krilo jeseni Zemlja iznjedri
plodove svoje zrelosti.

U domu našem tada se
blagoslivlja vino i ulje
čaša vina i kaplja ulja
kao znoj očev
i suze s majčina lica.

ZAVIČAJ

I drugdje u stoljetnim krošnjama
mlado Sunce kosu raščešljava.
I drugdje poslije kiše
oblak se zlatom rubi
i teku šumni potoci
i zriju vinogradi
i ljudi sanjaju i umiru
iza zastrtih prozora.

I drugdje prognani čeznu za domom
i pjesnici pjevaju o zavičaju.

Ali moje oči u mom kraju stanuju
i sva moja čula u njemu blaguju
i sve ljepote svijeta
sve tople domove
sve oči blage i sva lica draga
ja ljubim s kućnoga praga.

POVRATAK NA SJEVER ISTRE

Jednom kad padnu proljetne kiše
poći ću na sjever Istre.
Ovo jugo što svakog proljeća
vrtloži nemirom u grudima
ponijet će me kao pramen oblaka
preko kršnih hrptova.

Na istarskome sjeveru oblaci su niski,
prstima im dotičeš obraze.
Dok putuju preko crkava
križevi im kose češljaju.
I kiše su tamo najmekše,
padaju tiho, slušaš ih
kao proljetni rast i disanje.

Poslije kiše dječaci grade mlinove
na nabujalim potocima
i oči im nebom preplavljene
kao njive blještavim vodama.

Moram se vratiti na sjever Istre
dok još traju sjećanja na kiše
i dječačke oči iza suznih prozora.
Samo da proljeće propupa i jugo ojača
i ponese me preko kršnih hrptova.

BLAGOVANJE

U vinogradu grozdovi
grozdovi grozdovi grozdovi
grozdovi grozdovi grozdovi...

U zrelom vinogradu bogovi Sunca
snagu Zemlje blaguju.

BALADA O NOTAMA

Prije dana drhtaj lahora u lišću.
Iz stotinu kljunova oglasi se šuma.
Od vjetra i pjesme zarumeni se obraz
probuđena jutra.

S danom grunuše gromovi...
Jedna po jedna popadaše note
s nebeske kajdanke.

BALADA O HRASTOVIMA

Na kraju sela na griču
drevni hrastovi vatrama neba prkose
i prijetnjama nestalnih oblaka.

O, moćni dubovi - utočišta seoskih ljubavi,
krovovi i domovi putnika i beskućnika,
ranjene su jutros harfe vjetrova,
dok ratnici i drvosječe
u vašem hladu piruju.

SUOČENJE

U neku kasnu večer
čovjek usporedi sebe s vremenom,
s vodama i šumama
i suočen sa smrću
krene prema zvijezdama.

POKUPSKI LAMPAŠI

KUPA

Iz ljeta u ljeto očara me
svojim brzacima i svojim vrbacima.
Snubi me u sutone tihe
na pijesku toplih prudova,
zatim se odnjiše nizvodno
zanosnih bokova,
sa svojim štukama
i svojim tajnama.

Kad jednoga ljeta
na prudu tamo prijeko
ili negdje daleko
srce mi svene,
ona će jednako teći
i poslije mene.

ASOCIJACIJA

Vlak tutnji ravnicom.
Promiču slike djetinjstva.
Zlatni kistovi
njive pšenice rišu.
U suncu i vjetru
topli hljebovi mirišu.

DOLAZAK

Žice žice žice...
prolaze u ritmu
željeznice.

Ptice ptice ptice...
nebu sučelice.

U prozoru znano lice:
orošenih trepavica
budi se ravnica.

Pred tim slavljem
pred tim zdravljem
kapne radosnica.

KRAJOLIK

Jablanovi
i zvonici
u ravnici
uskličnici!

KASNO LJETO

Poslije kiše
sunce se spusti
do blještavih voda
na krilima roda.

RAUBERBIRT

S neba rasprh suza.
Nad grobljem arkebuza
Sunce doručkuje
rosu s kuruza.

Stotine tatova
crnih frakova
suši svoje prnje
zobljuć žuto zrnje.

NA SIJELU

Oh! ta sijela.
Oh! ta tijela.
Kako mučno
noćas trajem!
U kolu
i bolu
davnog sebe
prepoznajem.

GORIČKO JUTRO

U oknima nacerena studen.
Iza sive zavjese mutnim okom
gleda izgnano Sunce.
Nebeski mlinovi
drobe mu smrzli dah.
Škripi staklena meljava
prosuta seoskim dvorištima.

Pod vunenim poplunom
meškolje se prozebli snovi.

POKUPSKI LAMPAŠI

U zoru na žutim stropovima toplih soba
rišu utvare. S njihova drhtava plamena
padaju snovi kao leptiri sprženih krila.

Zatim se odnjišu preko dvorišta u sumračja
kao svjetionici, kao pobjednici.

Obješeni o grede uvečer u štalama
plamte u tamnim konjskim očima

LJETNA OLUJA

Opijene mirisima ljeta
sjenokoše razdrljenih košulja
izlažu uzbibane grudi
pohotnom vjetru.

Krupne kišne kapi
kao vlažni poljupci
ježure kožu rijeke.

Preko štagljeva
oblaci na rogljama.

Konji i kola preko neba.

MUTNE VODE

Danima već kiša lijeva.
Eno je rijeka narasla preko bajera,
mutne vode u polja razlijeva.
Šarani doplivali do seoskih štagljeva.

Blješti rijeka tako izlivena
preko građa i livada
u vrbicima izgubljena
bez korita i obala
ko bez imena.

GLASI U VITRU

GLASI U VITRU

Na ten svitu dojde tako niko vrime
Kad u srcu zamru svi verši, sve rime,
Smih i plač presahnu, umuknu svi glasi,
Život naglo splahne, sve se stiša, zgasi.

Kad tako u sebi sve prazno oćutiš
I nove beside iskat se uputiš,
Tiho se prikradi na stari cimitar,
Tamo hi premeće priko grobi vitar.

Ti glasi u vitru najlipči su dari
Ča nan hi od tamo šalju naši stari.
Oni u tin glasi žive priko smrti.

Na svitu se z vitron sve u kolu vrti.
U vitru će, tako, kada dojde vrime,
glasi naših mrtvih složit nove rime.

U GORU PO VITAR

Krilati moj konj je i bisan i hitar
Kada bolan jašen u goru po vitar,
Mrzli vitar kako oštar nož ča riže
I žive mi rane na obrazu liže.

Putoki ud vrha za zdolun bižiju,
Sve ča god je bolno noseć u dolinu.
Jas pak jašen zgorun, išćuć medežiju,
Ličeći si rane góri na kolinu.

Kad se zjutra budin jopet tamo doli,
Nideri ni góre, ni arije čiste,
Na bolnen obrazu rane vavik iste.

Ma zvečer kad jače u duši zaboli,
Konj će doletiti i bisan i hitar
I pojt ćemo jopet u goru po vitar.

MOJI KONJI VEĆ NE GALOPAJU

Moji konji već ne galopaju
Ni po vali ni po gorski stazi,
Stari konjar u štali ih pazi,
Utrujeni dokle počivaju.

Spod kopiti njin ne frca kamik,
Već ne topću bisno kako prije,
Njiha švohna sapa me ne grije,
U njihen je oku zgasa plamik.

Počinak je sladak tu na slami.
Paučina se lela pod gredami.
Dokle tako paženi u štali

Pred punima jaslan preživaju,
Po vrhima i dole po vali
Neki drugi konji galopaju.

PO RUBU

Sve su naše staze po samomu rubu:
Gori grme gromi i šajete krešu,
Doli vali tuku po morskomu zubu,
Magla se povlači, vrazi u njoj plešu.

Po tisnemu hrptu zmućeni od strave
Nerazumno gremo svi po isti stazi.
Zgorun proti nebu zdignuli smo glave,
Ninega ni briga ko po drugen gazi.

Z neba grdi znaki. Ufanje sve tanje.
Nevrime zduriva. Videla sve manje.
Nevarni i skliski po rubu su puti.

A nami je preša, žustri smo i nagli,
Vitar bi nas moga svaki čas zvrnuti,
Mogli bimo skončat na grotah u magli.

K R I Č

Kričiš mi u krvi, dihon zibaš
pjano mi tilo - molanu barku;
krhku mi dušu lomiš i šibaš
kako zmorac drivenu katarku.

U dumbini mora ti si špilja,
u kraju, pred večer, vonj od smilja;
i vitar si i oganj i voda,
skrita stina na štriki od broda.

Jas te iman rad i moja jubav
jidro je za sve tvoje nevere.
Ti si šjun od vitra, krič puntere,

u škurini zvizda zgor kružere.
Dih si mojih verši, smrt od muza,
zvečer žar u oku, zjutra suza.

ZORNICE

Jutra s tobon moje su zornice,
kanat neba za oči i uši.
Kad se zbudin i vidin ti lice
ćutin - spiš mi dimboko u duši.

Na kušinu raspleteni lasi,
dihon bile zdiguvaš lancune.
Niki čudni dozivlju te glasi
da zaliješ na oknu šćapune.

Molin Boga da se ne razdani,
da šćapune sunce ne uvene,
da ne stihnu glasi od zornice;

kad se zbudiš spod svilnega vela
sanji s tvoga blaženiga čela
da ne sprnu kako golubice.

NOĆ

Od verši ti postelju pripravljan,
misto kušina pod glavu stavljan
zlaton zvezeno od Lune krilo.
Z besedami pokrivan ti tilo.

Kraden zvizdan govor - višnje glase,
dokle ozgor siplju se na grane.
U verše svilene pleten ti lase,
iz ustih pijen dih mažurane.

Noć na turnu visoken počiva,
Luna se srebri, kasna je ura,
muti mi razum dih z baladura.

Zmućen od diha ne moren spati,
zvona i pisme z larga se čuju:
z Lunon to naši svati putuju.

VITAR MORU ČEŠLJA LASE

Vitar krepkin dihon moru češlja lase.
Žureć na zornicu štrkaju se vali.
Na štriki od broda ćap janci se pase,
Pastir štapon ognje na katarki pali.

Jena bila stina do pasa u vodi
Spominje me na Te. Od njeje lipote
Jutro je pjano, bisno ziblju se brodi,
U pini se more propinje na grote.

Od lipote stine sve se budi liplje,
Sunce svud po kraju zlatni prah prosiplje,
Maistral zadaje po smilju i soli.

Ma ti san pred jutro katrkad i boli,
Kada ne znaš ča ćeš s toliko krasote,
Kad si suho drivo hićeno na grote.

NA ŠTERNI

Jutro na šterni žeju zamuriva
i ubraz od noćnih grihi umiva;
pu dlanih i pu kamiku škriplje špag,
u grlo od šterne reže glubok trag.

Za poldan kad Sonci napro zagrije
nebo se nagne nad šternu i pije:
čez zlatne kanele voda se toči
u žedne njegove ognjene oči.

U večer na šternu došeće Luna
i vodu posrebri šakon sabluna.
A okolo šterne fortune lete
i verše od srca štiju poete.

NEBO JE PLAVO VINO

Nebo je plavo vino i Luna ga pije i pije
i ontar pjana zaplava u plahoj mojoj krvi,
a nebeski malini z ognjen zvizdano staklo melju
i užgani prah se toči
u moje ranjene oči.

Zjutra sanjan strah i strah me je da se ne zbudin,
a žrvanj od plahe noći u zadnjoj svojoj vrtnji
najslaji san mi mrvi;
po svitloj lanti od suncishoda
kapaju kapje od krvi.

ZADNJI RANKUNAR

RAČICE

Pokle sega
doma prihajan.
Na stari napi
suh bašelak diši.

Kade su stare stvari?
Kade su moji stari?

Da li praznina
ali mrzlina
jače boli?

Na mrzlin ugnjišći
moje srci gori.

BESEDE

V mene se sretaju stare besede,
besede lipe i jake, v srci zrasle,
z novimi besedami.

Pu novih vrtih hodin, stari su
zarasli i starinske ruže v novih
vrtih veneju.

I stare besede, kako stare ruže
prez vrta svujega, v mujen se
srci stišćeju.

Kako letni vetar nove su besede,
fijučeju, ma na retko novo
vrime nosiju.

I nove besede, kako kapje rose,
s prvin jačin soncen v magla
se gubiju.

A srci prez besed, kako stari vrt
prez ruž, tiho, tiho plače
za besedami.

ŽENA

Zjutra bi prva stala
uganj staknala
kafe pruntala
i muža zazvala

Skupa bi šli na njiva
u dlane pjuknali
i počeli kupat
on pred njo
una za njin
Dugo bi tako kupali
potno čelo brisali
i mučali
Capuni bi na sonci
blišćali

Kada bi jače steplilo
una bi šla doma
užina pruntat
On bi u hladu ležav
upučivav
i pipav

Pokle užine
jopet bi skupa kupali

U pudan
una bi ubed parićala
on bi ležav pud ladonja

Pokle ubeda
jopet bi skupa kupali

Pokle večere
pokle druge bukalete
on bi šav spat
Una bi zustala
dugo u noć bi pu kuhnji
s pusadu škatulala
šuprešun mahala
krpala
brisala
mela
i već boti teško zdahnala

Pokle njegoviga prviga sna
kada bi kućete
pud njin zaškripale
una bi pumalun
putiho
pu prstih
šla u kamara
i legla puli njega

Dugo bi budna ležala
u škuri štuk gledala
i puna škrbi puslušala
njegovo trudno dihanji

Zjutra bi jopet prva stala

ZADNJI RANKUNAR

Kaj vrediju te smokve
z rosun pukapane,
kaj vrediju te ruže,
te graje rikamane,
ti tići, ti bristići,
te staze i trozići,
i se te lipe vale,
i se te prazne štale,
i hiše zapušćene,
i korte ubrašćene,
kada si su ća šli,
kada judi tu već ni.

Ustav san oš jas sam,
ud sega san paron:
i sonci za me grije,
i snih i vetar brije,
muje su se vale,
se njive, si brigi,
si duvčići,
si trozići,
si tići
(brižni muji tići),
muja je zemja
i kamik,
mujo je se lipo
i grdo,
ud sega san paron,
ma vajki san sam,
vajk san brižan sam.

Eh, tići, tići, druzgići,
letejte, letejte, tići
prik tega lipiga kraja,
jutri oš samo graja
tu će ustat.
I jas ću tu bit.
Rano ću zjutra stat,
zjet ću rankun
i pu graje udrit,
novi ću vrt sturit.

Graja će ras u vrti,
ma jas ću je vajki seć,
z rankunun ću je seć,
seć ću je se du smrti.

NIČ NE GRE U VETAR

NIČ NE GRE U VETAR

Nič ne gre u vetar,
zustane u duši:
i dubrota
i greh.

Se pusti svoj trag
urezan u srci:
i plač
i smeh.

GORI I DOLI

Kada si doli,
tvoje su sanje u gori:
tamo te srci vuče
i kliču te nebeski glasi.

A kada si gori,
oči peljaju te doli:
u vali počivaju zvizde
i žanju se zlatni klasi.

ČIMPRESI NA CIMITERU

Svojón visočinon
nadresli su sive zide
i grobe i križe.

Glas naših mrtvih
z njihimi glasi
h nami živin dosiže.

U zemju zrašćeni,
z vrhi na nebo sprti,
gledaju priko smrti.

GRDI ZNAKI

Breki laju

S feralon u ruki
škuro da razgrćen
i po svojen selu
i po tujen kraju
kamogod se krećen
škura se zapiru
breki na me laju.

Konji galopaju

Dokle jeni konji
u štali na slami
siti preživaju

svu noć po dvorišću
neki drugi konji
bisno galopaju.

Kapun kukuriče

Na mrzli posteji
potno tilo spi.
Jena huda sanja
po škuren leti.

Skrozi okno vidin:
zvizde oči stišću,
na veloj kružeri
štrige duše išću.

Grdi su to znaki.
Neki vrag me kliče:
na pragu od hiše
kapun kukuriče.

KAPELICA

Na sred Roča kapelica.
Pred njon kleči starica.
Med prsti broji krunica.

Oprosti, Blažena Divica,
teške moje grehe
- moli sirota.

A u njeji duši
- čista dobrota.

LAŽ NA KRIŽE

Moji su dnevi
trsi puni grojza,
grozdi puni suz.
Mast slatka
u oči mi kapje,
sozi u grlu peču.
Prez mere,
prez vere,
prez leka strpljenja
jas svoje dneve pužiran
- gorki med puzabjenja.

Moji su dnevi
mavrice i maglice,
oči zamrežane,
luna u potoku,
veli i pineli
za pukrivat i piturivat
preminula imena
i zrušene zide
jedine hiže.

Saki moj dan
jena je vela laž
pribita na križe