Pogovor Borisa Biletića
KNJIŽEVNIK MIROSLAV SINČIĆ
(Pogovor knjizi Bavul)
S obzirom na talent i stvaralački "staž" prerijetki su, na žalost, signali književna aktivizma Miroslava Sinčića, pisca koji je još 1960-ih svrnuo pozornost na se i - s nekolicinom kolega - jednako uvjerljivo upozorio na nov i poetički već sazorio naraštaj hrvatskih autora iz Istre, rođenih tridesetih godina prošloga stoljeća, uglavnom pjesnika i to čakavskih. Kritika će ih kasnije najtočnije odrediti glasima poetske i poetičke, kjednu estetske osviještenosti, iako nesklonima eksperimentu. Riječ je, dakle, o afirmaciji (najprije dijalektalna) izraza, o važnoj potvrdi ozbiljne hrvatske književne (čakavske i štokavske) riječi u Istri nakon druge svjetske vojne, no bez nekakva posebnog programa ili zajedničkih poetičkih zasada nekolicine protagonista u čakavskome i štokavskome toku (Brozić, Klapčić, Pilat, Rakovac, Sinčić, Vukušić i dr.). Vrijeme je to stanovita društvenog poleta u stvaranju nečega novog, doba pionirskoga osjećaja osvajanja prostora slobode izraza u zavičaju koji je i te kako još bio bijelim neispisanim listom papira nudeći na svakome koraku - od konkretnoga pojavnog, preko povijesnoga do metafizičkoga - sadržaje koji su čekali i danas još donekle čekaju svoju umjetničku transpoziciju.
Bilježi se živost oko časopisa "Istarski mozaik", otvaraju se prve pulske i ujedno istarske visokoškolske ustanove, osnivaju se Matičini ogranci, tj. odbori i pododbori, kazalište nekako opstaje, a kruna razdoblja te početak dijelom i opet nečega novog bijaše osnutak čakavskoga sabora koncem šezdesetih i otad promicanje jednoga novog kulturološkog projekta jasna programa.
Izlazak svake knjige još je uvijek predstavljao malu svečanost i jamčio reakciju kulturne javnosti kao i medija tada u povojima. Ipak se držalo do pismenosti i jezika uvijek na meti dežurnih čuvara, do misli vječno pod paskom mentalnih higijeničara i ideoloških kontrolora, kao što je na većoj cijeni no kasnije bio ozbiljan autorski i urednički rad, a i nekakvu su novinarsku etiku pojedinci nastojali promicati u zadanim jednoumnim okvirima; raspravljalo se i pisalo o literaturi... - ili se sve rečeno, iz sadašnje perspektive drugoga vremena i drukčijih iskustava u istome kraju, čini ljepšim, naivnijim, čistijim, idealnijim? Neka ostane retorički upit.
Ukratko, riječ je o vremenu tvoriteljâ, a krivotvoritelji će nahrupiti kasnije, da bi današnje tzv. medijsko vrijeme i posvemašnja virtuala u potpunosti postalo njihovim lovištem. A i Zagreb je uvijek bio jednako daleko pa, zapisavši to, baš ništa bitno nismo propustili reći.
Miroslav Sinčić mlad je školovan čovjek iz toga vremena, a nije ih bilo mnogo - pjesnik, prozaik, novinar, urednik, na posljetku i nakladnik, čovjek društveno angažiran, kako se govorilo o ljudima potrebnim u vremenu i prostoru. A ja bih dodao - možda i previše angažiran izvan književnosti, jer na osnovi pročitanoga tek se naslućuje što je sve ostalo nenapisano, jedva zamišljeno, (niti) skicirano...
Da je riječi koje slijede objavio samo koju godinu ranije i kad bi mu bilo stalo, i da na koncu to ima ikakva smisla u ovome grubom estradnom vremenu čiste površnosti i jeftina efekta, Sinčić bi danas lijepo mogao kritički kapitalizirati ovakvu aluditivnost, dapače konotativnost svoje alegorijske, antologijske priče "Svinje", i slična mjesta svojih proza:
"To izdvajanje je, međutim, s vremenom bivalo sve teže, sve je češće osjećao da pripada nekoj od grupa, da sliči nekoj od svinja, da je uzaludno pokušavati biti nešto drugo, da je najbolje prepustiti se i pomiriti s time kako ne možeš živjeti među svinjama a ne biti svinja."
Razmjerno su rijetki Sinčićevi javni autorski nastupi, iza njega je onoliko knjiga koliko ih valjda treba biti, većinu smo u ovaj izbor uvrštenih proza i mnoge pjesme već ranije pročitali u prethodnim knjigama ili u časopisima i inoj periodici. Sada, na jednome mjestu i autorovim izborom u koji nismo dirali, evo knjige njegovih reprezentativnih tekstova, među kojima i onih najboljih - što stihova, što priča.
Glede činjenice nastanka pojedinih tekstova, da otprije nismo upoznati s njima, bismo li baš s velikom sigurnošću mogli pretpostaviti kako desetljeća dijele neke od autorovih ostvaraja u ovoj knjizi? Posrijedi je dakle dosegnut standard, konstanta, iskustvo pjesničke zrelosti koja se očituje bilo u stihovima na književnome jeziku bilo u onima čakavskim (čakavsko-kajkavskim). Sinčić je podjednako vješt i uvjerljiv u obim izrazima, jer je rođeni pjesnik. Čistih je misli i slika, jednako takva lirskog izraza, dapače i u prozi je lirik. I manje pozoran će čitatelj isprve prepoznati pjesnikovu neusiljenu jezikotvornost, tvoriteljski tj. gradbeni odnos spram jezika, a bez afektacije svojstvene slabijim perima. Pogledamo li i površno cikluse "Glasi u vitru" i "Niš ne gre u vetar", a onda i "Zadnji rankunar", dakle sve dijalektalne cjeline, očito je da se Sinčić jednako lako i uvjerljivo izražava nekolikim čakavskim (čakavsko-kajkavskim) idiomima, ikavskoga i ekavskog refleksa, vlada vokabularom različitih čakavskih područja današnje Istre, k tomu s reminiscencijama iz dviju najizvornijih čakavskoistarskih poetika prošloga stoljeća i prethodećih naraštaja - Balotine i Črnjine. U tematsko-motivskome i jezično-izražajnome pogledu on je i pjesnik užega zavičaja - istarskoga Sjevera, ma pjevao štokavski ili čakavsko-kajkavski. Zapravo, u Sinčića je glede izraza sve jedno i sve isto - bez oštrih rezova, granica, isključivosti, predrasuda, jer riječ je o hrvatskome jeziku u različitim njegovim očitovanjima, o mediteranskome koliko i kontinentalnom temperamentu što emanira iz prepoznatljiva autorskog rukopisa, ruralno se i urbano prožimlju, komplementarni su to svjetovi i dva lica u konačnici istoga identiteta.
Nije Sinčić kampanilist kada pjeva:
...
Ali moje oči u mom kraju stanuju
i sva moja čula u njemu blaguju
i sve ljepote svijeta
sve tople domove
sve oči blage i sva lica draga
ja ljubim s kućnoga praga.
(Zavičaj) |
On je samo najsigurniji, najsretniji, najviše svoj na pragu svoga doma; u tom smislu ovdje asociram pjesmu "Hrvatska" Drage Ivaniševića. Vjerojatno svaki zavičajni ushit imade i drugo lice iste medalje. Zato Sinčić za osjetljivije "postpostmoderno", urbano i ne znam kakvo sve ne pomodarsko uho možda i može zazvoniti kao uporan i tvrdokoran zavičajac/zavičajnik, možda "staromodan" u ovome vremenu nakon prevrednovanja svih vrijednosti kada nam nijednog čvrstog ni tradicionalnog uporišta, vidimo i osjećamo, ostalo nije..., no to je stvar tuđih dioptrija i služnih aparata, što se pjesnika po pozivu ne mora ticati.
Od ranih pjesama do danas jedna je izvjesna trajnica njegove poezije - priroda, kao zrcalo duže / duha, priroda kao zbivalište i prizorište svega bitnog, ona je istodobno nadahnjujuća i zlokobna, fenomen u svakom smislu, pa bila riječ o unutarnjemu ili stvarnome krajoliku. Sinčić je mjestimice panteist, priroda je u njegovim tekstovima personificirana i antropomorfizirana, u stihovima kao i u prozi. Kloni se patetike, bez i najmanjeg naslućaja vulgarnosti ili ironije bez pokrića (svojstvene mnogome današnjem stihoklepcu) kada piše o ljubavi i tjelesnosti, o raznim manifestacijama ženstva, nije bezrazložno eksplicitan i ne izruguje se izvornim ljudskim osjećajima i njihovim očitovanjima. Uvjerljiv je i kao socijalno angažiran i kritički raspoložen autor, te u tom kontekstu postiže vrhunce stihovima poput onih u "Pjesmi o uličnom čistaću".
Najzanimljiviji mi je ipak Sinčić kao pjesnik refleksije i suočenja s tajnom Apsoluta, pa i kad je riječ o (s)misaonoj inverziji poput one u pjesmi "Človek", ili u snažnoj "ispovjednoj" pjesmi "Laž na križe" u kojoj lirski subjekt progovara u prvome licu:
...
Saki moj dan
jena je vela laž
pribita na križe. |
Pjesnika Sinčića kakva poznajemo i rado čitamo nije stvorio (samo) istarski Sjever, njega je kao autora oblikovao najprije Grad, najprije dakle strah od dalekoga i nepoznatog, pa upoznavanje toga stranog tijela i čudnovata (gdjekad čudovišna) organizma, zatim upijanje novih vrijednosti i navika, potom naslućaj opasnosti od iskorjenjivanja i potpuna otuđenja s logičnim otporom tome procesu, a na koncu bar djelomičan iako nikada ostvaren - jer kad se jednom ode neostvariv je - povratak u zavičaj.
U proturječjima, paradoksima i kontrastima sve su boje i obrisi snažniji i jasniji, pa je tako uvjetan povratak jednak uvjetnoj slobodi; lirski se subjekt, jednako kao i prozni aktant, zaustavlja na pola puta - nemoguće je zauvijek ostati kao ni zauvijek se vratiti. Čovjek u jeseni svoga života staje negdje na putu, (ne)potpun, ni ukorijenjen niti posve iskorijenjen, zapravo na cesti kao metafori o kojoj će Sinčić:
"Cestom su dolazile loše vijesti: o ratovima, o bolestima i smrti. Sve što bi cestom došlo bilo je strano i značilo je nesreću. I kad bi došao čovjek, bio je to stranac i s njim bi došla nesreća.
...
Ono što je cestom odlazilo, rijetko bi se vraćalo: ni ljudi, ni volovi, ni plodovi. Strani su je ljudi zamislili i gradili, stranci su po njoj dolazili i donosili nesreću, a njome su odlazili najmiliji i najčešće zauvijek.
...
Tako je moralo biti, takva je sudbina ceste, njome nema povratka, po njoj u selo može doći samo zlo i nesreća. I smrt.
...
Jedino kad sa ceste zakorakne na seoski put, ili se zatrči pješačkom stazom, čovjek osjeti sigurnost u koraku, toplinu prašine, bliskost granja koje ga šiba po rukama i licu dok se provlači zavičajnim krajolikom."
(Cesta)
Okorjeli tradicionalist, pripovjedač ili protagonist svejedno, koji progovara iz netom citiranih rečenica zapravo je uplašen i nesretan čovjek - u strahu pred novim i usred nesreće koju nikakav zavičaj, nikakav povratak, nijedan sustav niti ikakva potraga ne mogu odagnati pa dakle ni riješiti (v. pjesmu "Sumnja u povratak"). Nije to poticaj izolaciji ili zatvaranju u autistične male zajednice gdje vladaju zadružni zakoni nemilosrdna nadzora. Takve i slične autorove stranice čitam kao sjetnu himnu (neka mi je dopušteno malo patetike) jednome izgubljenu vremenu, navadama, civilizaciji i kulturi, patrijarhalnoj dakako, koju je i kakvu prošlo tehnificirano stoljeće jednostavno zbrisalo kao klikom na tipkovnici. Mislim da je u Sinčića pripovjedača glavni poticaj sjećanje, predaja, konačan raskid sa svijetom koljenovićâ, ukratko diskontinuitet koji je zavladao ostavivši baštinu u fragmentima kao krhotine zrcala koje više nitko nikada sastaviti neće. Protagonisti su mu često nesretni i nesigurni, i složenije kao i primitivnije svijesti traže zaklon, žude za toplinom djetinje nevinosti, poneki svjesni vlastite potrage za nepovratno izgubljenim.
Sinčićeve su priče pisane dobrim jezikom, tečne, jezgrovite, iako neujednačene pripovjedačke uvjerljivosti i nestalne dinamike, no vješto pisane, s tezom koja je otpočetka jasna i često se razvija put očekivana svršetka. Ovo potonje i jest jedna od rijetkih mogućih većih mana pripovjedačeva postupka i zagovorena proznog koncepta. Autor i kao prozaik, rečeno je, piše lirski - česte su deskripcije krajolika, kroki-psihologizacija i gradba likova seoskih ili gradskih usamljenika, čudaka, nesretno zaljubljenih i nerijetko tragičnih pojava, ljudi potisnutih emocija, žudnje i seksualnosti, kukavica, bezdušnih diktatora... S malo sredstava, primjerice, lijepo je oblikovan lik djeda iz odlične pripovijesti koja je dala ime čitavu ovom izboru. Sinčić je majstor skice. Privlače ga rub, tuga i osama.
Sklon je Sinčić i nadrealnome ("Stražar"), imade u njega priča "bez svršetka", naime bez jasna finala, što su ujedno i najbolja, najliterarnija rješenja, jer se klone eksplicitnosti i uvijek slična obzora očekivanja. Rekao bih da su bitni izvori autorovih priča usmena predaja i, vjerojatno, više ili manje vješto transponirano autobiografsko, a u znatno manjoj mjeri apstraktna maštovitost ukoliko nije iz Sinčićeve uvijek žive i djelatne poetske magme koja (pre)oblikuje i prozno mu stvaralaštvo.
Evo, na koncu, i pisca Grada, sa stranica jedne od najboljih mu priča:
"Dolazio je ovamo gore na Kaštel svake večeri i dugo u noć sjedio bi na drvenoj klupi pod borovima. Dok bi Pula tonula u san, i sâm bi se prepuštao snovima i uspomenama koje su ga nosile u svijet iz blještavih salona prošlosti. Taj svijet je bio jedini kojemu je istinski pripadao i koji je davao smisao njegovoj starosti. Živio je zapravo za ove trenutke na Kaštelu, tu nad svojim gradom u kojem je proveo čitav život, a koji mu sada u starosti izmiče, ostavljajući ga bez oslonca.
...
A noć je bila pritisnuta olovnim nebom. S pučine je tutnjalo jugo. Borovi su usporeno mahali granama kao starci nemoćnim rukama. U zamagljenu zraku žmirkalo je na tisuće očiju: na Kaštanjeru, na Montezaru, na Muzilu..."
(Susret u potkrovlju)
Miroslav Sinčić vrstan je i vrijedan hrvatski pisac iz Istre, koji može dezavuirati i nacionalne veličine, poput jednog akademika primjerice, autora nedavna novog izdanja svoje "Povijesti hrvatske književnosti". Na posvećene je stranice dotični doduše pripustio i neke pisce izvan metropole jer, eto, piše se u našoj pokrajini, zamislite, pa i u našemu pulsko-istarskome krugu, eda bi odmah zatim, bjelodano vjerujući "dojavnicima" s terena više no vlastitu čitateljskom iskustvu, akademik zbrkano poremetio vrijednosne razine, čak je notirao nepostojećega pisca...
Eto, još jedan od razloga zašto ova i slične naše knjige!
Boris Domagoj Biletić
|