|
|
Pogovor Danijela Načnovića
NOVOJ KNJIZI PJESAMA MIROSLAVA SINČIĆA
VRISCI I POLJUPCI
Pjesničko putovanje Miroslava Sinčića obilježeno je dvjema odlikama istinskog poetskog govora: zov intime i genij tla kao nedjeljivo biće, s jedne, te postojana usredotočenost na stilistiku izraza, s druge strane. Formalno, mogli bismo izdvojiti i raznolike kolorature toga izraza, očitovanog u izboru versifikacije, u leksiku i sintaksi hrvatskoga književnog standarda te u idiomatici pjesnikova govora djetinjstva, milozvučna kraškoga kaja, ali i u konfigurativnim naznakama jedne literarizirane, opće istarske čakavice. Presudna je, međutim, u svemu Sinčićeva usredotočenost na poetski govor kojim - kroz antejsku uraslost u tlo i njegovu emanaciju - pjevanjem dograđuje krajobraze usporedne i prožimajuće stvarnosti.
U panorami suvremene hrvatske lirike, napose u okruženju užeg i šireg zavičaja - rodnih Račica, Buzeštine, Istre - poezija Miroslava Sinčića ukazuje na jednog od najsugestivnijih interpreta disanja podneblja u vremenu, tu gdje se biće prostora ogleda u mediju ljudske posrednosti. "Vrisci i poljupci" su nova, darovita i sintetički oblikovana struktura umjetničkog vidokruga u kojem estetsko i etičko nalaze koordinirani hod a reljefni i pregledni slog knjige daje na uvid najbolje vlastitosti književnih metamorfoza u kojima su pejsaž duže i krajobraz proživljenih i naslućivanih tragova predaka i suvremenika dio harmonije u kojoj isprva prepoznajemo autora koji desetljećima podneblju i vremenu daruje svoju liru, promišljanja i osjećaje.
Zrenici Sinčićevih pjesama smjenjuju se dodirom i tla imaginacije, gdje su i plovidbena uporišta stavljena u obzor nestalnosti, kao, na primjer, u pjesmi Na fantomskim lađama. Dok bezimeni mornari "trnu luči / u izbama ispražnjenih pristaništa", te se lađe njišu "niz mutne vode bez obala".
Opijeni blještavilom kristalnih dvorana
putnici i ne pomišljaju
silaziti u potpalublja
gdje pod hrpama odbačenih ferala
trunu uredno posloženi kosturi. |
Slika utrnutih luči u pristaništu, doziv plovidbe i blizina uredno posložena slijeda nestajanja, jedno je od mjesta u ovoj knjizi koja nas naslovom pozdravlja u kriku rascvalih ruža, u trijumfu ljubavi i nepobjedive prirode; no, cjelina je knjige obujmljena sjetom pastozno zatamnjenih boja. Sfumaturnim, nadalje, obrisima gradova, ovih naših staraca na brežuljcima, ljepotom i tugom u komunikaciji s dusima predaka i nekih dalekih doziva djetinjstva, tamnim konturama kroz vrisak i poljupce uspomena, korača, evo, ritam ovih Sinčićevih stihova, uobličujući biranom riječju odnose onoga jučer i ovoga danas. U takvu vidokrugu knjiga pjesama "Vrisci i poljupci" lirsko je, gotovo dnevničko svjedočanstvo o putanji življenja, rasapa i sabiranja, zdvojnosti i postojanosti; istom mjerom i prostrana širina za čitateljski dodatak ponaosobna iskustva, neovisno o svjetonazornim polazištima i životnoj dobi. Putujući zajedno s pjesnikom kroz krajobraze duha što ćemo ih s lakoćom povezati uz disaj vremena, čežnju predaka i paradokse suvremenog trijumfa banalnosti, ovdje na poseban način uranjamo u Sinčićevo izoštreno prožimanje svjetla i sjene, kroz rimotvornu disciplinu soneta i razuđene rukavce oblikovno slobodnih stihova.
Pomak od kristalnih dvorana, od sjaja i bljeska, ulazak u potpalublje životne korablje, horizontala je i vertikala cjeline. Kroz nju, u ovoj knjizi, kročimo odmjerenim korakom dvanaesteraca, izazovom soneta u kojima mjera potiče na racionalnost poetskih sredstava, figura i tropa, kao što će isti pristup izazvati instiktivna rješenja kojima, pozornim izborom, riječi i pojmovi po sebi sugeriraju sliku, ugođaj, kontrapunkt. Stameni je vidik, obris i labirint: slika Grada, grada kao zbilje i kao metafore, boravišta koje tu nema nazorovskog pathosa nove inicijacije, a brze mijene mjesto su odjeka lamenta, samoće, prije negoli egzaltacije.
U Grad nam je, dakle, poći ulaskom kroz Elegije o Gradu, već i naslovom određeni ugođaj čiji će motivi, izravno ili posredno, pratiti cjelokupnost knjige. Grad u svojim metamorfozama, mjesto iskona i Panova zatočenja (Preobraženje) okvir je poetske avanture u kojoj na Panovu mjestu nalazimo Pjesnika sjetnih pa i zdvajajućih modulacija. U sljedećoj (Na ruševinama) pjesmi raspoznajemo ostatke "prezrene idile" i odjek na hladnome kamenu zatomljena vriska. Proscenij je ovo Sinčićeva sonetnog ciklusa gdje zvonjelicom dominiraju molni akordi i kolažne slike gnjevnih nekih dana, gdjeno tragovi ludosti zakriljuju čežnju, dovodeći pjesnikov glas i do tišine sablasnog nokturna. Riječ, glagoljaško slovo; štoviše i trgom u Buzetu jasno određeni topos, svojevrsni je šapat utjehe na tijelu mnogih izgubljenih vlastitosti i opće homologizacije života kao takvog. Prepoznatljivost je starih komunikativnih kodova izgubljena; pjesnik je, čini se, jedini koji za njom traga; tu, nadomak rijeke-ljubavnice, noseći samotni zalog u potrazi za ontološkim identitetom bića pod zvijezdama(Prošao sam ovud) koja je u isto vrijeme "i gorka i slatka".
Što i kako na takvome poprištu, upit je ovog sjenovitog i turobnog nokturna. "Čime da (pjesnik, op. p.) napoji ožednjele pjesme?" nije tek pitanje poetskog zdvajanja u prizvanim tjeskobnim urama, koliko i životvorni upit pred pogledima naraštaja jednog novog milenija. Sinčićev Grad, uostalom, prepoznajemo kao citadellu ali i kao megalopolis.
Svijest o neisrpnosti životvornog vrtloga, tako i ljudske čežnje, svijest u dodiru s elementima, morem, livadama i vlastitim vrtom dominantna je u rukoveti pod nazivom Južni vrtovi. Pjesma Pred žetvu bljesak je mediteranskog svjetla gdje prostrani zavičaj ". prolijeva plavu krv / po nagom tijelu djevojke / zatravljenom u polju u zelenom klasju". U tom je obzoru poljana pjevanja pjesnikova intima, tamo negdje "iza vjeđa" gdje se meditativni ulomci smjenjuju na putu "do vatrena grma u koji sakrivam / svoje zaljubljeno srce" (Prema zadnjoj varci). Zaljubljeno srce istinski je elogij životu u Sinčićevu pjevanju; ono je slikovita i stalna ritmička pratnja i kroz stihove gdje je rezignacija iskazana kao sjenka što putuje uz ružičnjake sjećanja i protočnog časa, kada "bijele se latice prospu po podu / i čitava soba zamiriše na Smrt". Ljepota i bol iz pjesme Smiraj čine ono zgusnuće, kvintesenciju na tkanju cjeline u ulomcima, lelujanjem mozaikalno složene zbirke u kojoj živi izazov ljubavi, svetrajni poziv što ne mari za uvelu i praznu kolibu, za obijest nekih novih vrtlara.
Preobraženje, završna pjesma drugog ciklusa. Evo vrvolja svjetlosnoga vrutka štono u Sinčića biva dovoljnim za potvrdu o tmini kao nedostatku svjetla! Užas će ljubav razdaniti snomorne zavijutke: "U svijet svoj ranjiv, skriven iza vjeđa, / u vrt preliven ljubavlju - u odaju boli, / moći božanskom i svetom kretnjom / preobraćam drvored naših susreta."
Usputni predjeli, treći dio zbirke "Vrisci i poljupci", potencira izričito transponirana gledišta, promišljanja kojima se medijem pjesništva uznastoji iskazati neizrecivo, zacijelo i u svijesti da su krila sna i krila smrti sredstvo takva putovanja "ako se krila sna, ako se krila smrti / ne okamene" (Druge obale). Sinčić materijalnost svakodnevnih pojava, njihovu predmetnost, njihovu kolokvijalnost preoblikuje u metaforičko-metonimijske strukture unutar kojih se ti isti pojmovi odijevaju prostranošću apstrakcije. Drvosječa, Kip, Parada i sl. preoblikovani su koncepti zadržana pozemljarskog iskustva; ovdje, u poetskome svijetu kao mizanscena jedne drukčije snovite stvarnosti. Upravo ta snovitost svojom figuracijom govori o ovim zbiljskim čovjekovim koracima, strepnjama, čežnjama, strahovima, pa je u čitavom Sinčićevom postupku pjevanja to prožimanje u krugu, taj spoj konkretnoga i apstrakcije, stalnost što organski povezuje dijelove zbirke. Slika onih fantomskih lađa što se njišu "niz mutne vode bez obala" jedan su od sugeriranih lajtmotiva knjige; tu poetsku viziju odmaka vremena pred zatomljenim svjedocima nalazimo, nadalje, i u riječima na pijesku, "na žalu izbrisanih poruka" (Poruke u pijesku), kao i u slici ogoljela drveta "na koje ptice više ne slijeću" u pjesmi Na kozjoj stazi. Radnja, pokret, zastoj, misao, slika, muk. vezani su uz nazočnost onoga koji govori, Pjesnika, čiji se glas naslućuje i u pritajenim pitanjima o egzistenciji, svrsi, smislu. kao što to biva u pjesmi Umorni slikar . Ovdje su brzim "slikarskim" potezima poetski oblikovani predjeli intime; sa štafelaja je skinuta uvertira u predjele jeseni gdje se pogled unatrag zastire naplavinama "bahata ljeta". Premda naglašenijima bivaju, rekosmo, sjenoviti predjeli u novoj Sinčićevoj knjizi, efektni su prodori svjetlosnih kaskada što ih nalazimo u žovijalnoj ekstazi elemenata ili pak erotskome razbuknuću, kao u pjesmi Doručak u gorju.
Što je u Tajnome pretincu? "A ne dam, ne dam staru pjesmu, ne dam zadnju dobru pjesmu / iz tajnoga pretinca!" Posljednji je, netom citirani stih - Iz tajnoga pretinca - naziv ove pretposljednje rukoveti. Pjesma Ne dam staru pjesmu suočava nas s umjetničkim, aksiološkim pitanjem što vibrira kroz cijelu knjigu, a to je kroz magmu suvremene melankolije ili novovjeka spleena upit: kakav je usud umjetničkog čina; čime će se u takvome svijetu hraniti pjesma? Nada, poput u nebo ustremljenih zvonika, šetač što se preobražava u val što će obrgrliti nekoga na drugoj obali, nedostižna odredišta i sl. rastvaraju tajni pretinac pjesničke ustrajnosti u kojem su pjesnikova sjećanja i melem i rana.
Na letući barki, čitav ovaj ciklus može pukom evokacijom, nazivom podsjetiti na rusku bajku o letećoj korablji, ali jest, u svoj britkosti pitanja što nam ih postavlja, bajkovit i njen ugođajni aranžman. Egzistencijalna potka iz prethodnih blokova ne izmiče iz ove čakavski obojene, dijalektalno visprene složbe u kojoj slikovitost idiomatskog frazarija cjelinu obogaćuje novim koloritom. Taj je, velim, bajkovit svojom arhaiziranom neposrednosti, u frazariju i morfonološkim osebujnostima, što i jest jedna od glavnih odlika dijalektalnog pjesništva.
Miroslav Sinčić jedan je od bardova moderne čakavske lirike, spontan u izričaju, odmjeren i sugestivan u lingvostilističkoj "ekonomiji" izraza. U ovom je ciklusu, u tom registru, još određeniji. Ljudska znatiželja, vječni zaleti "prik kunfina", zatim sudbinski - što na korist što na štetu - ljudski vrpolj. čitav taj koloplet slika u dijalekatskoj završnici "Vrisaka i poljubaca" oblikuje osjet metafizičke sjete. U sonetu Pod svilnon stomanjon, iskazan je stihom "Živa rana svilnon stomanjon pokrita". Živa rana pod svilenom košuljom obujmljuje korelative autorskog koncepta čitave zbirke.
Ciklus urastao u krvožilje zemlje, dvojbe i upite, i kao čitava knjiga uprt je u palubne daske i azurne visine. "U mrtvu su dr?gu barku svoju speljali / naši poete." prijekor je nad krizom pjevanja pa i čitave umjetnosti kao takve. Pjesmom U mrtvoj dr?gi slijedimo obris Ujevićeve korablje iz Marulićeva škvera gdje ovom vizurom "korugva ne ćuhta vrh crljive katarke". Sinčićev je zaziv upućen izlasku iz jalove bonace, k novim jedrima, novom imenu, osobođenju vremena. Na letući barki završna je pjesma knjige, "zaključak" cjeline u kojoj se autorska osobnost združuje s mnoštvom, pri čemu se doziv tradicije spaja s aktualnostima ove naše globalizirane čestice. Darovi što pod nama prolaze gube se u sfumaturama nemara i smutnje:
Zmučeni i slipi gledajuć ozgora
Od tih bojžih dari niš ne zapoštamo.
U praznen prez zemlje, zgubjeni prez mora
Bisno navigamo - nidan ne zna kamo. |
"Vrisci i poljupci" Miroslava Sinčića album su retrospekcije na životnome putu, poetski samogovor i poruka, zbir vlastitosti poetskog oblikovanja što u hrvatskome novijem pjesništvu ostavlja duboku brazdu, raspoznatljiv potez i stilističku osebujnost. Sinčić kroz ovu knjigu doziva i etape svoga dosadašnjeg književnog, poetskog putovanja, nadomećući nove vibracije, rastvarajući nove vidike, postavljajući nova pitanja. Rezignantni motivi Panove svirale? Da, ali i u pozicijama s kojih opet ima dovoljno mjesta za razbuknuće svjetla: u onim klancima, kroz one usjekline gdje je poezija kroz vjekove pratilja ljudskih upita i nezatomljive ljudske čežnje.
Daniel Načinović
|
|