Miroslav Sinčić možda ne piše jako puno, što se tiče količine objavljenih djela, no nesumnjivo svojim stilom i odnjegovanim jezikom spada u najkvalitetnije istarske književnike, i to već generacijama.

U svijet književnosti ušao je sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća, i od tada je uspješno gradio svoju pjesničku karijeru postavši jedan od najkvalitetnijih autora - kako dijalektalnog, tako i poetskog i proznog stvaralaštva uopće.
U svim njegovim do sada objavljenim zbirkama vidljiva su promišljanja suptilnog intelektualca, kao i naglasci osobnog doživljaja svijeta i pojava u njemu. To je jedan od rijetkih slučajeva da je autor čakavac i kajkavac i to podjednako kvalitetno, razigrano, sugestivno.

Pjesnik je to koji piše s lakoćom, vrlo tečno, blaga i suptilna poteza, i koji je u stanju vrlo uspješno preći iz vedrog raspoloženja u ono elegično. Mnogo puta je naglašen i njegov vedri, gotovo pa slikarski dar opažanja, koji je itekako vidljiv u lirskim ostvarenjima.
Posebno je evidentirana i muzikalnost u njegovim uracima, naglašena glazbena komponenta svakog stiha, gdje riječi postižu jednu sasvim posebnu zvučnu ljepotu, i gdje stihovi stvaraju vrlo skladnu poetsku cjelinu.

Njegovo stilsko-stvaralačko umijeće itekako je prisutno i vidljivo i u njegovoj najnovijoj zbirci, gdje pokazuje najbolje iz proteklih faza, plus veliku promišljenost u kreiranju svakog pojedinog stiha.

Parafrazirajući francuskog kritičara i filozofa Gastonea Bachelarda, riječi su male kuće s podrumom i tavanom. Obično, svakodnevno značenje u njima prebiva u prizemlju, nadohvat prolaznicima i običnim prilaznicima nesposobnim da sanjare. Penjati se prema tavanu riječi znači stupanj po stupanj apstrahirati njihovu zornost i plastičnost, a silaziti u njihove mračne podrume znači udovoljiti sanjarskoj potrebi za otkrićima njihovih etimološki skrivenih blaga. Upravo tako Miroslav Sinčić kreira vrlo melodiozne stihove, gdje dolazi do izražaja ljepota svake riječi, i njegovo umijeće u slaganju stihova, u predstavljanju mikro i makro svjetova, u penjanju na tavan i silaženju u podrumske prostorije.
Sinčić je pomalo samozatajni autor sa sjevera Istre, koji iz svoje mirne oaze promatra svijet - kako onaj ruralni, tako i onaj "gradski", evidentirajući tako najrazličitije motive i teme.

Ovaj je autor uvršten u najvažnije pjesničke antologije, i to s pravom.
U ovoj zbirci donosi vrlo kvalitetne uratke, ulazeći u razne tematske i interesne sfere; možda su, u cjelini gledajući, u ovoj zbirci zastupljeni najzreliji njegovi radovi. Pjesnik pokazuje svoju spretnost u donošenju rima, simbiozi raznih pojava, uvijek prikazano biranim riječima, nikada nedostatan ili suvišan, s izraženim osjećajem za ritam i metriku stiha, kao i za melodioznost svake pojedine riječi.

Priroda i razne prirodne pojave, kao i pjesnik u njoj, ljubav, pa i metapoetska funkcija pjesnika i same poezije, uz pokoji dašak krepuskolarnog miljea, tvore ovu zbirku sugestivnih stihova, koji su pogodni za opetovano iščitavanje i nalaženje dubljeg smisla u njima - onog egzistencijalnog.

Među ogromnim brojem autora koji danas stvaraju poeziju, ili barem žele to pokušati s manjim ili većim uspjehom, raduje kontinuirano djelovanje autora poput Miroslava Sinčića, koji je svojom kvalitetom, uz nekolicinu kolega, posebno upečatljiv, ali nikada nametljiv.

Kod njega pjesništvo nikada nije larpurlartizam, već je to čitav jedan svijet i čitav jedan život.
Zanimljivo je istaknuti i pojavu vjetra u ovim stihovima, kao izvora snage, energije, kao zanimljivu personifikaciju, ali i odraz strasti prema životu sa svim fazama i godišnjim dobima koje donosi.
Ima tu i pesimizma, koji na sreću nikada ne prerasta u kozmički, ali koji nema "kozmetičku" ulogu, već onu iskonsku poetsku.

Vanesa Begić