 Niste
bili u Račicama?!
Šteta! Propustili
ste jedno jutro zagrljaja s lijepom, čistom, zdravom, očuvanom prirodom.
Ili jedno
predvečerje harmonije zvukova i boja zemlje i neba.
Ali ništa
nije izgubljeno u nepovrat: Račice možete posjetiti sutra ili bilo
kojeg dana koji dolazi. Ne nudimo vam ni jela ni pića, jer u ovome
selu nema barova, ni restorana, ni konoba... Ali sigurni smo da
će vam trenuci tišine ovdje okrijepiti i tijelo i dušu. Vratit ćete
se oplemenjeni pitomošću krajolika i susretom s dobrim ljudima.
I obogaćeni doticajem s davnom prošlošću.
Sjedište feudalnih gospodara
Račice
su stare tisuću, dvije tisuće ili više godina. I njihova pisana
povijest traje već sedam stoljeća. Iz davne 1312. godine potječe
isprava u kojoj je zapisano da gorički grof Henrik daje u miraz
svojoj nezakonitoj kćeri Alaubeti prigodom njenog vjenčanja za
grofa Nikolu Prampercha "svoj Kaštel Račice, koji se nalazi u
Istri, s njegovim posjedima i pravima" ("castellare suum de
Rachiz, quod est in Istria, cum possessionibus suis et iuribus").
Račice su
nastale kao sjedište feudalnih gospodara na mjestu rimske i još
ranije prapovijesne naseobine. Još su vidljivi ostaci gradine
na brdu Madona (danas Sv. Marija) iznad Račica. Rimskodobni pisani
nalazi (posvetni natpis na brončanoj pločici pronađen kod kapele
sv. Stjepana na račičanskom groblju i stihovani nadgrobni epitaf
pronađen na brdu Madona) svjedoče da su u rimsko doba Račice bile
naselje u kojem je bilo sjedište vlasnika većeg imanja.
Kaštel
 Sačuvani
kaštel u Račicama svjedoči o njihovom srednjevjekovnom statusu.
Taj kaštel nije sagrađen na dominantnom vrhu kao utvrda, niti
uz glavnu komunikaciju kao trgovište; uz njega nije se razvilo
naselje gradskoga, već seoskog tipa. Gospodar koji je odlučio
graditi kaštel upravo na tom mjestu, na izduženoj uzvisini u kotlini
okruženoj višim brdima, sigurno nije bio privučen obrambenim pogodnostima
tog mjesta niti njegovim prometnim (komunikacijskim) prednostima,
već blagom mikroklimom, ljepotama krajolika, plodnošću i pitomošću
ovoga brdovitog kraja vrlo pogodnog za stočarenje, za uzgoj maslina,
vinove loze, voća i drugih poljoprivrednih kultura, područja koje
je svojim plodnim njivama, sjenokošama na brdima bogatim bjelogoričnim
šumama i manjim boricima, dobrim pašnjacima, izvorima pitke vode
i bistrim potocima u ono doba pružao dobru gospodarsku osnovu
i odlične uvjete za razvoj naselja, ugodnog boravišta, za zdrav
život, odmor i rekreaciju.
Kaštel u
Račicama dobio je današnji izgled u XVI. i XVII. stoljeću, nadogradnjama
na stariji i manji kaštel koji je vjerojatno građen u XII. ili
XIII. stoljeću kao utvrda i sjedište feudalnog gospodara. Kaštel
i grofovija Račice mijenjala je gospodare, od kojih su najpoznatiji
grofovi Walderštajni, čije zadnje potomke stariji Račičani još
pamte. Kaštel je trajao i ustrajao, eno ga i danas stražari na
kraju sela, nad kotlinom i potokom Račice koji se nešto niže ulijeva
u umjetno jezero Butonigu, koje se odavde vidi kao na dlanu.
  Nakon
smrti posljednjeg nasljednika (vlasnika), kaštel je nacionaliziran.
Grad Buzet je 1999. godine objavio natječaj za njegovu prodaju
i danas je račički kaštel u privatnom vlasništvu. Prema izjavi
novog vlasnika, priprema se njegova obnova kojom će se nastojati
dovesti ga u stanje u kakvom je bio prije devastacije koja je
trajala zadnjih pola stoljeća.
Kuratija, župa, općina
Godine
1580. Račice se spominju kao "kuratija", tj. kapelanija, a 1650.
kao samostalna župa.
Sredinom
devetnaestog stoljeća Općina Račice obuhvaća selo Račice kao općinsko
sjedište i okolna sela: Rimnjak, Zabrda, Jezer, Bakar, Racari,
Sv. Martin (Martinci), Urihi, Kortina, Krušvari, Pašutići, Račički
Brig, Kosoriga, Gorenji Kontići, Dolenji Kontići, Čabranija i
Čuhrija. U to vrijeme (1853. godine) općina Račice (dakle sva
navedena sela zajedno) imala je 509 stanovnika. Navedena sela
činila su ujedno i župu Račice.
Vjersko, prosvjetno i kulturno
središte
 Račice
su sve do šezdesetih godina XX. stoljeća bile prosvjetno, kulturno,
vjersko i svekoliko središte širega okolnog kraja koje se naziva
Račišćina. Iako nisu najveće selo Račišćine ni po broju kuća,
ni po broju stanovnika, cijela je okolica gravitirala Račicama
kao općem središtu, jer je tu bila škola, župa (u selu su tri
crkve i župni dvor), groblje, gostionica, prodavaonica (danas
bismo rekli mini-market), tu se redovito odvijao vjerski život
(mise, ispovijedi, vjeronauk, krstitke, krizme, vjenčanja, pogrebi),
održavali su se sajmovi, plesovi, razne priredbe i zabave.
Taj bogat
društveni život (vjerski, kulturni i zabavni) u ondašnjem inače
nerazvijenom gospodarstvu i siromaštini (na Račišćini se tada
živjelo gotovo isključivo od poljoprivredne i stočarske proizvodnje)
počeo je naglo opadati već pedesetih godina XX. st. s masovnim
odlijevom stanovništva iz sela u gradove i iz poljoprivrede u
industriju. I iz Račica su ljudi odlazili, mlađi u škole, stariji
u tvornice. Žitelja je bilo sve manje, a opustjelih ognjišta sve
više.
Godine 1954.
Račice su imale 55 stanovnika, a danas ih u selu živi svega 24.
Crkve
U
Račicama su tri crkve: župna Crkva Svetog Trojstva u sredini sela,
Majke Božje od Milosti na početku sela i Sv. Stjepana na groblju.
Sve tri crkve spominju se 1580. godine prilikom biskupske vizitacije,
kada je ustanovljeno da su u lošem stanju, iz čega se može zaključiti
da su građene znatno ranije.
 Crkva
Sv. Trojstva sagrađena je početkom XVI. st. i u kasnijim je
razdobljima više puta obnavljana (1700., 1941. i zadnji put 2000.
godine). Jednobrodna je, s lijepo rezbarenim glavnim oltarom mramoriziranog
retabla. U srednjoj je niši prikaz Bogorodičine krunidbe, a bočno
u manjim nišama nalaze se kipovi sv. Ivana evanđelista i sv. Pavla
apostola. U posebnoj je niši barokna drvena skulptura stojeće
Bogorodice s Djetetom. Vrijedno je i rustično raspelo na bočnom
zidu, a od liturgijskog posuđa najvrjedniji je srebrni ciborij.
 Crkva
se može razgledati. U vrijeme pisanja ove informacije (kolovoz
2000. godine) obnova crkve je u tijeku te se mise održavaju u
crkvi Majke Božje od Milosti.
Crkva
Majke Božje od Milosti (ili od Zdravlja, nekada Sv.
Ivan, u narodu danas poznata kao Crkva Svete Marije)
također je građena u XVI. stoljeću i obnavljana 1750., 1885. i
s manjim zahvatima više puta kasnije. Na njenom zidanom oltaru
nalazi se (u vitrini) gotički drveni kip Madone s Djetićem i kipovi
sv. Petra i sv. Pavla.
|
